Bolesti zubnog mesa – istine i mitovi
Mnogo je zabluda i nejasnoća vezano uz bolesti zubnog mesa i potpornih struktura zuba u narodu znanih kao parodontoza, paradentoza…
Struka bolesti zubnog mesa i potpornog aparata zuba (parodont, periodont) klasificira se obzirom na razinu zahvaćenosti tkiva upalom. Ukoliko je upalom zahvaćeno samo zubno meso (gingiva) tada govorimo o gingivitisu, a ukoliko je došlo do proširenja upale prema i oko korijena zuba govorimo o parodontitisu.
Gingivitis je „površinska“ upala zubnog mesa uslijed nedovoljne oralne higijene, primjene određenih lijekova (antiepileptici, lijekovi za krvni tlak, citostatici) i/ili hormonalnog disbalansa (npr.trudnoća). Svim gingivitisima je zajedničko da su reverzibilni ukoliko se pravilno etološki tretiraju bilo površinskim uklanjanjem tvrdih i mekih zubnih naslaga (čišćenje zubnog kamenca, pjeskarenje zuba) ako je uzrok neadekvatna oralna higijena, odnosno promjenom lijekova ako je uzrok nuspojava istih.
Parodontitis je bakterijska upalna bolest potpornog aparata zuba (parodontna vlakna, alvolarna kost) koja se manifestira progresivnim gubitkom koštane potpore zubu, a pacijent to primjećuje kao krvarenje prilikom pranja zuba i/ili čak spontano, loš zadah, pomičnost zuba i natečenost zubnog mesa koje poprima tamno ljubičastu boju. Progresijom bolesti može se primijetiti i povlačenje zubnog mesa tj. zubi postaju „duži“. Vrlo veliku ulogu u razvoju bolesti osim zubnog kamenca ima i povijest iste u obitelji, stoga bi svatko kome su roditelji rano izgubili zube ili znaju da su imali/imaju parodontitis trebao doći na parodontološki pregled da se bolest na vrijeme dijagnosticira tj. da se zubi očuvaju što duže u funkciji. Sam parodontitis je najčešće kronična bolest (kao recimo dijabetes) koja se uz adekvatnu terapiju i praćenje može održavati u tzv. mirnoj fazi do kraja života i po modernim shvaćanjima ne mora dovesti do gubitka niti jednog zuba. Ono što je interesantno je da je pokazano da kronični nesanirani parodontitis može utjecati na lošu regulaciju šećera u krvi kod dijabetičara, povećan rizik za krvožilne bolesti, kronične opstruktivne bolesti pluća te nisku porođajnu težinu.
Terapija parodontitisa provodi se u lokalnoj anesteziji u dvije posjete (po cca 45 min) s posebnim instrumentima (kirete) koji uklanjaju kamenac s površine korijena zuba i tako eliminiraju upalu. Nakon 3 mjeseca vrši se procjena uspješnosti provedene terapije i odluka o eventualnim dodatnim postupcima u cilju definitivne eliminacije upale. Terapija za kronične oblike ne zahtijeva uporabu antibiotika. U cilju maksimalne eliminacije bakterija uzročnika koriste se vodice za ispiranje usne šupljine na bazi klorheksidina. Nakon odrađene tzv. inicijalne parodontološke terapije pacijent ulazi u fazu održavanja koje ima za cilj držati bolest u mirovanju i tako omogućiti što duži period bez upale tj. gubitka kosti oko zuba.