Podizanje dna maksilarnih sinusa – sinus lift procedure
Anatomija maksilarnih sinusa
Bočni dijelovi gornje čeljusti predstavljaju jedinstveno anatomsko područje koje je uvijek bilo izazov za implantologe zbog maksilarnih sinusa. Raspoloživa visina čeljusne kosti se gubi kao posljedica parodontalnih oboljenja i resorpcije kosti nakon gubitka zuba. Gubitak maksilarnih zadnjih zuba dovodi do smanjenja širine kosti i to naročito labijalne koštane lamele i kao posljedicu ima pneumatizaciju/širenje maksilarnog sinusa.
Maksilarni sinus je parna koštana šupljina koja se nalazi u tijelu gornje čeljusti te ima šest koštanih zidova koji sadrže posebne anatomske strukture koje su važne s kirurškog aspekta. On je najveći od četiri paranazalna sinusa i prvi se razvija kod fetusa. On prolazi kroz nekoliko faza pneumatizacije, odosno “punjenja” zrakom i širenja, od kojih je za implantologa najznačajnija četvrta ekspanzija koja se događa kod gubitka gornjih stražnjih zuba. Sinus se širi prema dolje i prema lateralnim zidovima. Paranazalni sinusi se dreniraju u nosnu šupljinu pa se tako otvor maksilarnog sinusa nalazi na medijalnom zidu u prednjem gornjem dijelu. To je 7-10 mm dugačak prolaz koji spaja sinus s nosnom šupljinom u koji se drenira sekret koji se stvara u sinusu.
Zašto je ovo važno? Važno je zbog toga što se manipulacijom sa sinusnom membranom i postavljanjem umjetne kosti odnosno koštanim graftom ne smije ugrožavati, odnosno zatvoriti ovaj otvor i tako spriječiti drenažu sinusa. Čak su neki pacijenti izjavili da im je drenaža sinusa poboljšana poslije ove procedure, a razlog je podizanje poda sinusa bliže otvoru.
Sinus lift procedure
Početkom 70-ih godina, Tatum je razvio metodu lateralnog pristupa sinusu gdje se u toku istog kirurškog zahvata vrši augmentacija sinusa i ugradnja implantata. 1980. godine Boyne i James su opisali primjenu autologne kosti kod podizanja poda sinusa. 90-ih godina razvio se mnogo veći interes za sinus graft tehniku, što je dovelo do toga da se ona predstavi kao tehnika kojom se omogućava povećanje koštane visine do 20 mm za razliku od drugih tehnika, sa stopom uspješnosti od 98%.
Carl Misch je ugradnju implantata u stražnjoj regiji gornje čeljusti sveo u 4 terapijske opcije u ovisnosti od veličine vertikalne dimenzije same čeljusne kosti, odnosno visine kosti do dna maksilarnog sinusa.
Rezervirajte termin za besplatni pregled i saznajte jeste li kandidat za ugradnju implantata te koja metoda je za Vas najbolja.
TERAPIJSKA OPCIJA 1 – konvencionalna ugradnja implantata
Radi se o situaciji gdje postoji dovoljno širine (cca 6mm ) i visine kosti ( min 8 mm) za klasičnu ugradnju dentalnog implantata bez potrebe za intervencijom na sinusnoj šupljini.
TERAPIJSKA OPCIJA 2 – transkrestalni sinus lift i istovremena ugradnja implantata
Implantat se ugrađuje istovremeno sa podizanjem dna sinusne šupljine kroz osteotomiju za dentalni implantat. Ova tehnika je nazvana osteotomsko podizanje poda sinusa tzv. transkrestalni sinus lift (Summers, 1994, 1998). Prema Summersu za osteotomsku tehniku je potrebno najmanje 5 – 6 mm kosti između vrha alveolarnog grebena i poda sinusa. Dodatna visina se postiže zapravo frakturom poda sinusa i ugradnjom implantata, ali tako učinjenom da se ne perforira sluznica sinusa. Ako se membrana perforira neće doći do osteogeneze koja ide od periosta sinusne sluznice i time se neće stvoriti potrebnih 2-3mm nove kosti potrebnih za oseointegraciju implantata. Ugradnjom implantata nastaje tzv. «green stick« fraktura, a sluznica ostaje intaktna te se nakon približno 4 mjeseca u novonastalom prostoru (između vrha implantata i sluznice sinusa) stvori nova kost.
TERAPIJSKA OPCIJA 3/4 – otvoreni sinus lift s istovremenom ili odgođenom ugradnjom dentalnog implantata
U ovom slučaju u posteriornoj regiji gornje čeljusti manje od 4mm vertikalne visine kosti između poda sinusa i vrha grebena, a širina raspoložive kosti je veća od 5 mm.
Ovim operativnim zahvatom se pristupa na postraničnu stijenku sinusa te se formira tzv. prozor kako bi se pristupilo na sinusnu sluznicu/membranu. Posebnim instrumentima, sinus elevatorima, odigne se membrana duž cjelokupnog prozora. Podizanjem sinusne membrane dobije se potreban prostor, odnosno visina, za ugradnju dentalnog implantata. Simultano se novonastali prostor ispunjava ksenogenim materijalom i ugrađuje se implantat. Implantati se mogu ugraditi istovremeno ako postoji dovoljno kosti za primarnu stabilnost (obično je već 2 mm dovoljno) ili odloženo poslije koštane remodelacije nakon postavljanja sinusnog grafta. Ova dvofazna procedura je indicirana kada ne možemo postići dobru stabilnost implantata.
Zaključno možemo reći da su obje tehnike podizanja sinusa sigurne, predvidljivih rezultata te ukoliko su provedene po pravilima struke dugoročno gledano implantati pokazuju iste stope uspješnosti kao u situacijama klasične ugradnje.
U Sv. Katarina Dental Centru posebnu pažnju posvećujemo inovativnim i bezbolnim metodama, a naši stomatolozi su priznati, vrhunski stručnjaci u svojim područjima koji koriste minimalno invazivnu, najbolju trenutno dostupnu tehnologiju u stomatologiji.
Javite nam se s povjerenjem i rezervirajte termin za pregled!