Ambulanta za poremećaje pokreta
Poremećaji pokreta uključuju široki spektar stanja obilježenih nepravilnostima voljnih pokreta ili prisutnošću prekomjernih nevoljnih kretnji. Tradicionalni pristup poremećajima pokreta uključuje njihovu podjelu u dvije skupine: hipokinetske i hiperkinetske poremećaje. Hipokinetski poremećaji (parkinsonizmi) obilježeni su odgođenim, usporenim voljnim pokretima niskih amplituda uz povišen tonus tipa rigora. Hiperkinetske poremećaje karakteriziraju nevoljne kretnje koje se javljaju spontano ili su superponirane na voljni pokret. U tu skupinu ubrajaju se: koreja, distonija, balizam, tremor, tik, mioklonus.
Opći klinički pristup svim poremećajima pokreta je podijeliti ih na primarne i sekundarne ili simptomatske. Primarni poremećaji pokreta su oni kod kojih abnormalni pokret predstavlja glavni neurološki simptom i nije uzrokovan prepoznatljivom neurološkom bolesti. Sekundarni (simptomatski) poremećaji pokreta posljedica su poznatog neurološkog oboljenja, a mogu biti nasljedni ili stećeni. Stoga prisutnost dodatnih simptoma i znakova (poput motoričke slabosti, osjetnog ispada, kognitivnih i psihičkih simptoma) treba uvijek pobuditi sumnju da se radi o simptomatskom poremećaju pokreta što zahtjeva detaljnju dijagnostičku obradu.
U ambulanti za poremećaje pokreta liječnik subspecijalista za neurodegenerativne bolesti, s višegodišnjim iskustvom u dijagnosticiranju i liječenju različitih poremećaja pokreta pregledat će bolesnika i utvrditi postoji li poremećaj pokreta te drugi neurološki i sistemski simptomi i ispadi. Uz adekvatno uzete anamnestičke podatke, detaljno utvrđenu kliničku sliku i neurološki status zaplanirat će se specifična dijagnostička obrada uključujući potrebnu laboratorijsku obradu, neuroslikovne pretrage (MR, PET, SPECT), genetsku analizu, neurofiziološku obradu i ostalo, s ciljem postavljanja dijagnoze i planiranja daljnjeg liječenja.
Pregled i obrada bolesnika s poremećajem pokreta sastoji se od serije koraka kroz tri razine:
a) Razina 1. O kojem se poremećaju pokreta radi?
Potrebno je odrediti radi li se o hipokinetskom ili hiperkinetskom poremećaju pokreta. Ukoliko se radi o hiperkinetskom poremećaju pokreta potrebno je odrediti brzinu pokreta (mioklonus, koreja i tikovi predstavljaju brze pokrete dok je distonija karakterizirana sporim toničnim kontrakcijama). Važna je i distribucija abnormalnih pokreta u mirovanju i aktivnosti (npr. klasični parkinsonski tremor javlja se uglavnom u mirovanju dok se distonijske kretnje i akcijski mioklonus javljaju tijekom voljnih pokreta).
b) Razina 2. O kojem se sindromu radi?
Ukoliko se bolesnik prezentira višestrukim različitim poremećajima pokreta važno je odrediti dominatnu kliničku sliku. Potrebo je odrediti i radi li se o kontinuiranom ili paroksizmalnom poremećaju pokreta.
c) Razina 3. Koja je etiologija (uzrok)?
Uzimajući u obzir kliničke karakteristike i vremenski razvoj poremećaja pokreta sljedeći korak je razmotriti diferencijalnu dijagnozu. Kod istraživanja etiologije određenog poremećaja pokreta, osim spoznaje radi li se o primarnom ili sekundarnom sindromu, važnu ulogu imaju dob bolesnika i obiteljska anamneza.
Najčešći poremećaji pokreta koji se dijagnosticiraju i liječe u Ambulanti za poremećaje pokreta su:
Parkinsonova bolest, tipični predstavik hipokinetskih poremećaja, s glavnim kliničkim obilježjima: usporenost kretnji (bradikineza), tremor u mirovanju, povišen tonus tipa rigor te oštećenje posturalnih refleksa
Atipični parkinsonizam (parkinsonizam plus sindrom) kod kojeg se uz znakove parkinsonizma nalaze i drugi neurološki poremećaji
Tremor kojeg označavaju ritmični, nevoljni, oscilatorni pokreti dijela tijela
Distonija, poremećaj pokreta obilježenog stalnim ili intermitentnim mišićnim kontrakcijama uzrokujući torzijske, ponavljajuće pokrete ili abnormalno držanje dijela tijela
Koreja, obilježena brzim, nepravilnim, besciljnim pokretima koji se naizmjenično šire iz jednog dijela tijela u drugi
Mioklonus kojeg karakteriziraju iznenadni, kratkotrajni, munjeviti, nevoljni pokreti
Tik, stereotipni, ponavljajući, neritmični pokret
Liječenje poremećaja pokreta u Ambulanti za poremećaje pokreta uključuje individualni pristup planiranja terapijskog protokola. Ovisno o rezultatima tražene obrade te postavljenoj dijagnozi ordinira se specifična medikamentozna terapija (simptomatska u svrhu supresije poremećaja pokreta ili kauzalna u svrhu uklanjanja uzroka postojećih simptoma). U svrhu supresije nevoljnih kretnji (osobito fokalne distonije) ordinira se i provodi liječenje botulinskim toksinom koji se kod liječenja cervikalne distonije aplicira pod kontrolom ultrazvuka. Ovu metodu liječenja provodi educirani liječenik s iskustvom u primjeni botulinskog toksina kod liječenja fokalnih distonija. Primjena ultrazvuka omogućuje precizniju lokalizaciju mjesta aplikacije botulinskog toksina, a time i bolje terapijske rezultate. Liječenje poremećaja pokreta uključuje i primjenu fizikalne terapije što se u sklopu multidisciplinranog pristupa može primijeniti u SB Sveta Katarina.
Ambulanta za poremećaje pokreta omogućuje i praćenje bolesnika od strane liječnika upoznatog s kliničkom slikom i tijekom bolesti, koji je educiran i osposobljen za poremećaje pokreta. Kontinuitet praćanja kliničke slike i liječenja svakog pojedinog bolesnika s poremećajem pokreta od osobite je važnosti u postizanju zadovoljavajućeg terapijskog odgovora i u konačnici poboljšanja bolesnikove kvalitete života.
Korisne savjete pročitate u blogovima:
- Sve što trebate znati o Parkinsonovoj bolesti
- Tresu mi se ruke - koji je razlog?
- Što je to distonija?
- Liječenje distonije botulinum toxinom
