Depresija
Poremećaji raspoloženja među najčešćim su psihičkim smetnjama našeg doba.
U ovom kontekstu »raspoloženje« označava emocionalno stanje koje može imati utjecaj na sve aspekte života. Raspoloženje normalno varira od radosti do tuge. Poremećaji raspoloženja karakterizirani su abnormalnim osjećajima depresije ili euforije, povezani u težim slučajevima s psihotičnim znakovima. Poremećaji raspoloženja i afektivnosti dijele se na depresiju i bipolarni poremećaj. Potrebno je razlikovati specifična stanja koja se javljaju:
Depresivno raspoloženje - sniženo raspoloženje. Osjećaj bezrazložne potištenosti i sputanosti uz gubitak interesa i zadovoljstva u uobičajenim aktivnostima, te pesimizam i okupiranost tužnim mislima uz usporenost misaonog tijeka.
Apatija je osjećaj utučenosti i ravnodušnosti, praznine, bezvoljnosti. Najčešća je u rekonvalescenciji odnosno kod oporavka od težih bolesti.
Postavljanje dijagnoze često nije samo simptomatski, odnosno na osnovu smetnji, već je potrebno provesti detaljniju kliničku obradu kako bi se ispitale genetske sklonosti, ispitale neurokeminske promjene, neuroendokrine promjene, te isključile tjelesne bolesti, kao i lijekovi koji mogu izazvati depresiju. Ukoliko se otkrije uzrok, to bitno može utjecati na plan liječenja. Depresija zahvaća sferu volje, mišljenja, osjećaja i cjelokupnu ličnost. Pojačani napori koje bolesnik osjeća u vrijeme napetosti i nestabilnosti pojačava čovjekovu osamljenost, zabrinutost, tjeskobu i neraspoloženje. Javlja se osjećaj nesposobnosti uz slabljenje volje, a gubi se i svaki interes za obitelj te egzistenciju općenito.
U pristupu depresivnu bolesniku, vodimo se ovim smjernicama:
prihvatimo bolesnika i njegovu bolest onakvom kakva ona jest;
- razgovarajmo s njim o njegovu životu i o razlozima koji su ga mogli dovesti u takvo stanje;
- ističimo povoljnu prognozu bolesti;
- objasnimo mu plan liječenja;
- upoznajmo ga s ciljem terapije tako da sam prepozna napredak i poboljšanje svojega stanja;
- tražimo suradnju obitelji da bismo postigli razumijevanje vezano uz njegovu bolest;
- tražimo ga da pokuša promijeniti raspoloženje, jer je za to »sposoban«;
- ne potičimo ga da se odjednom oslobodi bolesti, kada to nije kadar;
- ne dopustimo mu da donosi važne odluke o svome liječenju i životu u fazi akutne bolesti kada to nije kadar;
- nemojmo tvrditi da je na putu izlječenja ako to još nije;
- nemojmo ga uputiti na duže liječenje u bolnicu nego što je to potrebno.
Antidepresivno liječenje
Terapija depresije provodi se sa psihoterapijom, koja može biti individualna, obiteljska, kognitivna i bihevioralna. Liječenje klasično započinje jednim od antidepresiva. Ovdje je bitno znati, da je izbor lijeka vezan i uz uzrok depresije – ukoliko se radi o neuroendokrinom poremećaju, potrebno je liječiti hormonalni disbalans. Dakle, govorimo o integrativnom pristupu liječenju.
Antidepresivi su lijekovi koji ne djeluju odmah, već je nekad potrebno od tjedan dana pa do šest tjedana za postizanje optimalnih rezultata. No ne reagiraju sve osobe na isti način na lijekove – to ovisi i o njihovim genetskim predispozicijama.
Precizna medicina odnosno psihogenomika može ukazati na veću vjerojatnost da će netko povoljno reagirati na određen tip lijekova. To je osobito važno, ukoliko se ranije koristio neki lijek, ili više njih bezuspješno. Pacijent može steći dojam da mu nema pomoći – a samo se desilo to, da je dobio „krive“ lijekove. Precizna medicina može koristiti i ukoliko se bira prvi lijek. To za sada nije rutinski izbor kod svih depresija. Ipak, dostupnost adekvatne analize svih mogućih stanja, može ubrzati oporavak, kao i smanjiti potencijalne nuspojave, pogotovo kod osoba koje dodatno uzimaju lijekove zbog (brojnih) drugih kroničnih bolesti.
