Psihička kriza
Psihička ili psihosocijalna kriza stanje je poremećene psihološke ravnoteže pojedinca.
Osoba se ne snalazi u novo-nastaloj situaciji, nema odgovarajućeg odgovora na stresni životni događaj koji je uzrokom krize. Najčešće je to kakav vrlo emocionalno nabijeni gubitak.
Posebno teške psihičke krize mogu izazvati: smrt voljene osobe (djeteta, roditelja), prekid emocionalne veze, gubitak zdravlja (saznanje o neizlječivoj bolesti), gubitak zdravlja djeteta, gubitak posla i ugleda.
Ovakvi problemi, »koji se ne mogu riješiti, ali niti izbjeći«, mogu biti uzrokom psihičke krize u svakog čovjeka, psihički zdravog, tjelesno ili duševno bolesnog. Kriza će ipak prije nastati ili poprimiti teži oblik u psihički i emocionalno labilnih osoba, sklonih neurotskom reagiranju.
Najčešći psihički odgovor na stresni životni događaj jest različit stupanj tjeskobe (anksioznosti) i depresije, obično udruženih u anksiozno-depresivno stanje.
Rjeđe se u tom odgovoru nalazi i manje ili više paranoidnih crta (»Zašto meni?«, »Što je iza toga?«), a sasvim iznimno i potpuno neočekivano javlja se paradoksalan odgovor kao što je manično ili euforično ponašanje nakon smrti bliske osobe.
Smrt voljene osobe normalno izaziva proces žalovanja, kada je nužna potpora najbližih, obitelji i prijatelja. U svim kulturama razvijen je određeni »ceremonijal« oko pogreba kako bi se što lakše podnio gubitak.
Katkad i nakon šest mjeseci ili godinu dana ne dolazi do smirenja i tada govorimo o kroničnom žalovanju što zahtijeva i profesionalnu intervenciju.
Odgovor na stresni životni događaj može biti i vrlo dramatičan, kao što su pokušaj samoubojstva ili čak samoubojstvo.
Klinička stanja nakon stresnog događaja nazivaju se različito: psihička kriza, emocionalna kriza, reaktivna depresija, traumatska neuroza, a ako je stanje jako izraženo, govori se o psihičkom šoku. U tom slučaju, osim tjeskobe i depresije, uočljiva je neodlučnost, čak i za jednostavne situacije, a za svaki se pothvat sada troši mnogo više vremena nego prije.
Neke osobe u psihičkoj krizi »bježe« u san, druge pate od nesanice, uznemirene su, psihomotorno aktivne bez određena cilja.
Moguć je gubitak ili pojačanje teka. Psihičke krize prate i brojni vegetativni simptomi.
Potrebno je saznati kako stresni događaj doživljavaju i na njega reagiraju njemu važne osobe, te koliko su spremne i koliko se mogu uključiti u terapijski proces.
Proces liječenja
Krizne reakcije često se liječe psihoterapijom, ali i lijekovi imaju određenu ulogu, osobito u početku. No bitno je da uzimanje lijekova za smirenje ne prijeđe u (nepotrebnu) naviku, odnosno potrebno je izbjeći pojavu ovisnosti o lijekovima kao komplikaciju.
Individualnim planom može se odrediti izbor optimalne psihoterapije. Postoje brojne, moderne metode kao što su, EMDR (Eye Movement Desensitization and Reprocessing), DBT (Dijalektička bihevioralna terapija), Shema terapija, KBT (kognitivno bihevioralna terapija), Sistemska terapija. Ove metode imaju elemente tretmana posebno pogodne za rješavanje stresa, a s obzirom na kompleksnu individualnu sliku, vaš terapeut može odabrati i druge, visokokvalitetne psihoterapijske tehnike.
