Mioklonus

Mioklonus predstavlja iznenadni, kratkotrajni, munjeviti, nevoljni pokret. Procjenjuje se da je incidencija mioklonusa 1–3/100.000 osoba. Klasificira se na više načina: prema uzroku (fiziološki, esencijalni, epileptički, simptomatski), zahvaćenim anatomskim strukturama (kortikalni, subkortikalni, spinalni, periferni živac ili korjen), proširenosti  (fokalni, segmentalni, multifokalni, generalizirani) te kliničkim značajkama (ritmički, nepravilni, ponavljajući), u odnosu prema aktivnosti (spontani, akcijski, refleksni).

Fiziološki mioklonus javlja se u zdravih ljudi (npr. mioklonus za vrijeme spavanja, tjeskobom izazvan mioklonus). Esencijalni mioklonus je nasljedni (autosomno dominantno nasljeđivanje) ili sporadični poremećaj koji se manifestira multifokalnim miokloničkim trzajevima nastalim u subkorikalnim regijama. Započinje do 20-e godine života, benignog je tijeka uz odsutnost drugih neuroloških poremećaja. Epileptički mioklonus je karakteriziran postojanjem epileptičkih napadaja uz miokloničke trzajeve kao dio brojnih epilepsija. Simptomatski mioklonizmi često uz progresivnu encefalopatiju, demenciju, ekstrapiramidne znakove i druge simptome, posljedica su velikog broja različitih uzroka, (neurodegenerativne bolesti. demencije, paraneoplastički sindromi, lezije perifernih živaca, virusni, metabolički uzroci, strukturne lezije na mozgu, utjecaj toksina, lijekova, droga). Prema učestalosti nakčešći je simptomatski ili sekundarni mioklonus, zatim epileptični mioklonus, dok je esencijalni, primarni mioklonus relativno rijedak.