Prenatalno testiranje: probir i dijagnostika, invazivno i neinvazivno - što bi budući roditelji trebali znati

Jedna od njih je i prenatalno testiranje koje obuhvaća različite metode probira i dijagnostike. Odmah ćemo razlučiti da postoji prenatalni probir ili eng. screening, a probir ili analitički pregled inače pa tako i u ginekologiji govori o određenoj vjerojatnosti da će, u ovom slučaju dijete, imati neku bolest tj. poremećaj ili ne, dakle to je omjer ili postotak, tj. govori nam koliki je rizik da se to može dogoditi. Prenatalna dijagnostika znači da će nam taj rezultat dati dijagnozu tj. potvrdu na dijete ima određenu bolest ili poremećaj. Postoji čitav niz prenatalnih metoda probira i dijagnostike kako neinvazivnih tako i invazivnih koje ćemo ukratko objasniti, a sve detaljne informacije ćemo vam rado pojasniti u našoj poliklinici.
Prije bilo kakvog testiranja ili postupka uopće u životu moramo se zapitati što nam je cilj-zbog čega nešto radimo. Ukoliko par želi rođenje djeteta bez obzira na moguće bolesti neovisno o sugestijama liječnika, imaju na to potpuno pravo i prenatalno testiranje nije potrebno iako dodajmo ovdje da i ultrazvuk, šire gledano spada u “prenatalno testiranje”, a danas u 21.st. bi bilo zaista recimo najblaže neobično ne raditi UZV u trudnoći. Što se tiče indikacija za prenatalno testiranje, dakle kad ga posebno preporučujemo, bile bi to sljedeće situacije: starija dob majke (nakon 35.g. jer je znanstveno potvrđeno da rizik npr. za Downov sindrom znatno raste sa životnom dobi majke), genetske i nasljedne bolesti ili kromosomski poremećaji i bolesti u obiteljima ili prethodnoj trudnoći, ultrazvučno sumnjivi nalazi, neke druge bolesti roditelja, posebno majke ili opterećena reproduktivna anamneza. Postoje i neki mitovi koje ćemo razjasniti, a tiču se prenatalnih genetskih testiranja, kao npr. da se moraju raditi u svakoj trudnoći-ne moraju nego samo u slučaju gore navedenih indikacija; ili da sve genetske abnormalnosti dovode do razvoja bolesti-ne dovode, jer svi imamo genetske varijacije koje možda odstupaju od normalnog nalaza i povećavaju rizik za nastanak neke bolesti, ali ne znače da će se bolest i razviti; ili da negativni rezultat znači sigurno rođenje potpuno zdravog djeteta-na žalost ne, jer iako se testovi neprestano usavršavaju još uvijek postoje brojne bolesti i abnormalnosti za koje ne znamo detalje, a mogu se razviti, posebno u visoko rizičnim trudnoćama.
U prenatalno testiranje spadaju kako invazivne tako i neinvazivne metode. Invazivne metode preporučujemo za postavljanje konačne dijagnoze ukoliko imamo sumnju ili povišeni rizik i naravno ukoliko trudnica na to pristaje, jer sve invazivne metode imaju rizike samog postupka i posljedice vezane uz to s kojima se trudnica mora detaljno upoznati. Invazivne metode se sve rade pod kontrolom ultrazvuka. U ranoj trudnoći spomenimo biopsiju korionskih resica ili CVS eng. chorionic villus sampling koja se radi nakon 10. tjedna trudnoće, obično do 14tj. na način da se cervikalnim ili transabdominalnim putem uzima uzorak posteljice za daljnju analizu. Amniocenteza se radi između 15. i 18.tj. trudnoće tako da se transabdominalno (kroz trbuh) uvede tanka igla i uzme se uzorak plodove vode za daljnju analizu. Kordocenteza se radi nakon 18. ili 20.tj. na način da se transabdominalno uvodi igla u pupkovinu ploda i uzima se uzorak fetalne krvi za različite daljnje analize. Neinvazivne metode prenatalnog testiranja su u sve većem porastu upravo zbog svoje neinvazivnosti, tj. neškodljivosti, ali su zasad to većinom metode probira, a ne dijagnostike, osim ako imamo ciljano testiranje pojedinog gena za neku bolest koju želimo potvrditi ili isključiti. U neinvazivne metode, osim samog UZV koji je u stvari metoda koja nam pomaže u praćenju trudnoće općenito, ubrajamo različite metode mjerenja biokemijskih biljega trudnoće iz krvi majke, koje zovemo ovisno o broju biljega dvostruki test (mjeri se estriol i beta-HCG), eng. double test ili trostruki (estriol, beta-HCG i alfa-fetoprotein), eng. triple te četverostruki (estriol, beta-HCG, alfa-fetoprotein i inhibin A), a radimo ih obično između 15. i 18.tj. trudnoće. Biokemijski biljezi iz krvi majke su nam puno informativniji ako se rade u kombinaciji s UZV mjerenjima ploda i tada to zovemo kombinirani test probira. Radi se između 11. i 14. tjedna trudnoće tako da se trudnici izvadi krv (iz čega se mjeri beta-HCG i PAPP-a- eng. Pregnancy-Associated Plasma Protein A), a u softversku kalkulaciju se unose anamnestički podatci (neizostavno starost trudnice!) i taj dan ili sutradan se napravi ultrazvučni pregled-mjeri se dužina ploda, tzv. crl, eng. Crown-Rump Length i nuhalni ili vratni nabor ili translucencija, eng. nuchal translucency-nakupina tekućine ispod kože stražnjeg dijela vrata fetusa. Sve se ukalkulira i dobijemo nalaz koliki je (biokemijski i biometrijski) rizik trudnice da rodi dijete s Down sindromom (trisomija 21), Edwards (trisomija 18) i Patau (trisomija 13). Ovisno o rezultatu donose se preporuke za daljnja invazivna testiranja, ukoliko je rizik povišen ili uobičajeno praćenje trudnoće u slučaju normalnog rizika, tj. očekivanog za dob trudnice.
Danas se sve više s pojmom neinvazivnih prenatalnih testova, NIPT, eng. Non-Invasive Prenatal Testing ili NIPS, Non-Invasive Prenatal Screening, poistovjećuju testovi za koje se uzima majčina krv, ali se posebnim i različitim tehnikama (ovisno o vrsti testa, npr. masovno paralelno sekvenciranje čitavog genoma, ciljano sekvenciranje kromosoma ili tzv. SNP, eng. single nucleotide polymorphism, na kromosomima od interesa) iz majčine krvi izdvaja i analizira tzv. slobodna DNA, eng. cell free DNA kako bi se odredio rizik za fetalne anomalije. U znanstvenom časopisu Lancet je 1997.g. prvi put objavljeno da se u krvi trudnice osim njene slobodne DNA nalazi i slobodna DNA fetusa koja nastaje raspadom stanica posteljice (prisutnost slobodne DNA u plazmi koja nastaje uslijed apoptoze, tj. programirane stanične smrti, inače je detektirana još davne 1947.g.). Udio slobodne fetalne DNA u ukupnoj slobodnoj DNA u majčinoj krvi raste s gestacijskom dobi i iznosi oko 5-20% od 10. do 21.tj. trudnoće (u prosjeku oko 10%), a minimalna koncentracija od oko 4% bi bila poželjna za kvalitetnu laboratorijsku analizu većine testova iako i to ovisi o vrsti testa. Na udio fetalne frakcije utječe osim gestacijske dobi i indeks tjelesne mase trudnice, višeplodna trudnoća, fetalna aneuplodidija, mozaicizam, uzimanje antioagulansa, a test se preporučuje odgoditi tjedan dana nakon ev. transfuzije, terapije matičnim stanicama ili imunoterapije. NIPT se može raditi već od 9.tj, ali ga uobičajeno radimo od 10.tj. trudnoće. Jedan od razloga je i to što je vrijednost fetalne frakcije niža prije 10.tj. pa je veća mogućnost ev. dobivanja netočnih rezultata ili nemogućnost dobivanja rezultata jer kako se NIPT temelji na usporedbi ukupne slobodne DNA (majčine i fetalne) s referencom, to znači da se pri niskim vrijednostima fetalne frakcije rezultat može odnositi na majčinu, a ne na fetalnu DNA koja je nama važna. Postoje različite metode NIPT testiranja, a stalno se razvijaju novi i usavršavaju postojeći. Neki testovi mogu “isključiti” slobodnu DNA koja pripada majci te su im time rezultati točniji i uz manju količinu fetalne frakcije. Za osjetljivost svih testova nam je važna pozitivna prediktivna vrijednost (PPV), tj. omjer broja stvarno pozitivnih i zbroja stvarno i lažno pozitivnih slučajeva. Brojne mikrodelecije koje se danas također mogu testirati imaju npr. manju PPV pa ih nije nužno raditi ako u obitelji ne postoji dokazani slučaj od ranije ili neki konkretan razlog. NIPT nam s velikom sigurnošću detektira spol djeteta, naravno ukoliko trudnica to želi znati. U zaključku naglasimo da iako je osjetljivost i specifičnost NIPT-a oko 99% (iako ih imamo sad već puno na tržištu pa i to ovisi o vrsti testa kao i o drugim faktorima) rezultat uvijek moramo promatrati uz ostale kliničke, a posebno ultrazvučne nalaze. U slučaju povišenog rizika svakako je uputno rezultat potvrditi ili isključiti nekom od invazivnih metoda prenatalnog testiranja. U Svetoj Katarini vam možemo ponuditi najčešće NIPT-ove koji se danas koriste u svijetu, abecednim redom: Harmony, Nifty i Panorama test.
Spomenimo još i pojmove preimplantacijski probir i/ili dijagnostiku, tzv. PGS, eng. preimplantation screening i PGD, eng. preimplantation diagnostic, koji se rade u sklopu Metoda Pomognute Oplodnje (MPO), a tiču se testiranja ploda prije samog embriotransfera, tj. implantacije kako im i samo ime govori, a kad za to postoje posebne indikacije pa ćemo ga obrađivati u nekom od sljedećih blogova.
Ako imate bilo kakvih pitanja, u Sv. Katarini radimo gotovo sva neinvazivna prenatalna testiranja koja uključuju detaljne i opsežne konzultacije prije samog testiranja, ultrazvuk na dan testiranja i konzultacije poslije testiranja, dakle s gotovim nalazima koje dobijemo unutar nekoliko dana. Držimo se inače starog Hipokratovog pravila Primum non nocere (“najprije ne škoditi”) pa su sve metode potpuno neškodljive kako za majku tako i za plod. Za sam kraj naglasimo da se puno lakše pripremiti za bilo koju moguću situaciju ako nešto unaprijed o tome znamo nego suprotno, a što je cijelom svijetu i trenutna pandemija s korona virusom dosta slikovito pokazala, možda i previše :-).
Obratite nam se s povjerenjem i dogovorite pregled!