Laparoskopska operacija kile (hernija ili bruh)

Što su?

Hernije prednje trbušne stijenke su ispupčenja sadržaja trbušne šupljine kroz defekte u trbušnoj stijenci. Time se sadržaj trbušne šupljine – najčešće tanko crijevo i velika trbušna marama „guraju van“ kroz mjesta slabosti veziva i/ili mišića stijenke, što osim kozmetskog problema dovodi i do bolova, nelagode, sustavnog povećanja hernije (kile), ali i mogućih opasnih komplikacija.

Kako nastaju?

Većina hernija prednje trbušne stijenke nastaje kombinacijom urođenih faktora (mjesta smanjene čvrstoće stijenke anatomsko-embrionalnog podrijetla, genetska sklonost slabosti vezivnog tkiva) i stečenih faktora (naprezanja muskulature prednje trbušne stijenke, nagli pokreti, povećanje intraabdominalnog tlaka kod fiziološkog stanja kao što je trudnoća ili patoloških stanja – npr. u slučajevima pretilosti, konstipacije, ciroze, i sl.). Dolazi do „pucanja“ integriteta trbušne stijenke te se kroz taj „vrat kile“ polagano sve više sadržaj trbušne šupljine dislocira u tzv. kilnu vreću.

Koje vrste kila (hernija) postoje?

S obzirom na lokalizaciju dijelimo ih na preponske (ingvinalne), femoralne, pupčane, epigastrične, Spigeli-eve hernije, kao i postoperativne hernije na mjestu ranijih operacija bilo gdje duž prednje trbušne stijenke.

Ingvinalne (preponske) hernije najčešće se javljaju u muškaraca, iako nisu rijetkost ni u žena. Nastaju u preponskom kanalu, na mjestima ranijeg embrionalnog spuštanja testisa u muškaraca, tj. formiranja ligamentarnog aparata maternice u žena. S obzirom na položaj spram preponskih otvora, dijelimo ih još na direktne i indirektne, što je od manjeg značaja za bolesnike. Svaka simptomatska ingvinalna hernija treba se operacijski liječiti, no relativnu indikaciju imaju sve preponske kile, obzirom na neminovnost njihovog rasta i razvoja simptoma, ali i sve težeg popravka kod razvijenih velikih dimenzija kile.

Femoralne hernije su rjeđe i gotovo isključivo se nalaze u žena. Nalaze se bliže središnjoj liniji, ispod preponskog ligamenta. Karakterizirane su izrazito uskim kilnim vratom i visokom stopom uklještenja te su apsolutna indikacija za operaciju.

Pupčane kile su česta patologija, također često zanemarena od strane bolesnica/bolesnika, obzirom da dio njih smatra kako „samo ima ispali pupak“. Često karakterizirane uskim vratom, indikacija su za operacijsko liječenje, obzirom da uklještenje može – kao i kod drugih hernija – značiti i prestanak cirkulacije zahvaćenog crijeva, gdje se mora pristupiti hitnom operacijskom zahvatu.

Epigastrične hernije nastaju iznad pupka i smještene su u središnjoj liniji, iako je napredovanjem i rastom kile moguć razvoj asimetrije na određenu stranu.

Bilo koji raniji operacijski zahvat na trbuhu može rezultirati razvojem hernije na mjestu kirurške incizije – tada govorimo o postoperativnoj kili. U moderno doba često susrećemo hernije na „radnim mjestima - troakarima“ nakon laparoskopskih operacija žuči ili slijepog crijeva.

Velike ventralne i Spigelijeva hernija rjeđi su patološki entiteti.

Što se može zakomplicirati?

Odgađanje operacijskog liječenja neminovno dovodi do povećanja SVAKE hernije prednje trbušne stijenke, razvoja sve veće nelagode, osjećaja zatezanja, „pečenja“ i boli, a može dovesti i do uklještenja sadržaja unutar kilne vreće, koje tada predstavlja indikaciju za hitni operacijski zahvat, ponekad i vitalnu ugroženost bolesnika. Suprotno raširenom uvjerenju, ne kompliciraju se samo „velike kile“. Manje kile su često sklone razvoju uklještenja, s obzirom na „uski vrat“ kroz koji se „gura“ sadržaj trbušne šupljine.

Kako se liječe? 

Ne postoji način „konzervativnog liječenja“ kile te je operacijsko liječenje jedini mogući put izlječenja. U liječenju preponske kile tzv. ZLATNI STANDARD predstavlja hernioplastika uz umetanje protetskog materijala – tzv. MREŽICE koja djeluje kao svojevrsna armatura i potiče organizam na stvaranje vlastitog veziva na mjestu popravka hernije. Takav pristup karakteriziran je izostankom napetosti (tzv. „netenzijska hernioplastika“), što dovodi do dramatično nižeg rizika za razvoj recidiva (ponovna pojava kile), kao i do niže stope i stupnja postoperacijske boli. Operacija se može izvoditi otvorenim pristupom (Lichtensteinova metoda) ili laparoskopski (TAPP ili TEP).

Pupčane i druge manje kile u središnjoj liniji, kao i izrazito male kile na mjestima ranijih operacija moguće je liječiti izravnih popravkom (direktnim šivanjem defekta stijenke), sa ili bez umetanja mrežice – ovisno o veličini i formi defekta stijenke.

Kako izgleda operacija? 

Ovisno o vrsti, veličini i lokalizaciji kile – zahvat se može raditi u lokalnoj, spinalnoj ili općoj anesteziji. Nema pretpostavljenog značajnog gubitka krvi. Prilikom operacije ponovno se uspostavlja integritet stijenke sa ili bez umetanja protetskog materijala, kilne vreće se odstranjuju, a sadržaj vraća u trbušnu šupljinu. Kod OTVORENOG PRISTUPA isprepariraju se strukture ingvinalnog kanala te se s prednje strane mišića prednje trbušne stijenke postavlja mrežica. Zatvara se mišićna fascija, a koža i potkožje šiva se pojedinačnim šavovima, od kojih je potrebno odstraniti samo šavove kože nakon 10-12 dana. Kod LAPAROSKOPSKOG PRISTUPA istovjetni postupak se vrši kroz trbušnu šupljinu (TAPP) ili u slojevima same stijenke (TEP) kroz nekoliko manjih rezova (incizija) za pristup troakarima – radnim instrumentima ove minimalno invazivne metode, a bez reza u preponi ili većeg reza na prednjoj trbušnoj stijenci.

Koliko traje oporavak?

Većina hernija prednje trbušne stijenke može se operirati u miljeu jednodnevne kirurgije. Bolesnica/bolesnik odlazi kući nekoliko sati nakon operacijskog zahvata, s preporukom suzdržavanja od tjelesnih napora te uputama za higijenu rane.

Potpuna spremnost za jače fizičke napore dostiže se oko 8 tjedana nakon operacije, s obzirom da je proces stvaranja novog veziva te „zacjeljivanja“ mišića i fascije puno sporiji od procesa cijeljenja kože, koji traje desetak dana.

O laparoskopiji 

Laparoskopija je minimalno invazivna metoda u abdominalnoj kirurgiji tijekom koje se operacija izvodi kroz više manjih rezova (5 do 15 mm) uz pomoć dugačkih, uskih instrumenata i radnih troakara. Najčešće se primjenjuje u operacijama hernija (kila) prednje trbušne stijenke i operaciji odstranjenja žučnog mjehura, no svoje mjesto ima i u ekstenzivnijim zahvatima kao što su operacije debelog i tankog crijeva te parenhimskih organa trbušne šupljine. Radi minimalizacije traume tkiva, velika prednost koju donosi je skraćeno vrijeme mnogih operacija, brži postoperativni oporavak i bolji kozmetski rezultat u smislu smanjenja ožiljaka. Radi svega navedenog, bolesnici se brže vraćaju svakodnevnim funkcijama i navikama.