Rekonstrukcija rotatorne manšete ramena
Rekonstrukcija rotatorne manšete ramena
Rameni zglob je najpokretljiviji zglob ljudskog tijela. Zbog opsega pokreta koji se u ramenu mogu izvesti zglob je vrlo nestabilan. Kako bi zadržalo stabilnost, rame je učvršćeno mišićima, tetivama i ligamentima. Ključna struktura važna za funkciju ramena je rotatorna manšeta. To je tetivno mišićna ploča koju sačinjavaju četiri mišića: subskapularis, supraspinatus, infraspinatus i teres minor.
S njene donje strane nalazi se glava nadlaktične kosti, a s gornje strane tzv. akromioklavikularni luk. Funkcionalno uredna rotatorna manšeta poput uzda stabilizira glavu nadlaktične kosti prilikom pokreta ruke u ramenu. Oštećenjem jednog od navedena četiri mišića rotatorne manšete dolazi do gubitka stabilnosti i sudaranja glave nadlaktične kosti sa susjednim koštano ligamentarnim strukturama akromioklavikularnog luka.
Upravo na taj način nastaje sindrom sraza (impingement sindrom). Sindroma sraza je upalni proces na pripadajućem dijelu rotatorne manšete (tendinitis), a sve kao rezultat ponovljenog i učestalog “uklještenja” mekih tkiva između glave nadlaktične kosti i akromioklavikukarnog luka iznad nje. Dugotrajnim ponavljajućim “uklještenjima” prvo nastaju degenerativne promjene rotatorne manšete (tendinoza), a nakon toga djelomično ili potpuno puknuće u području rotatorne manžete. Zbog svog položaja i funkcije najčešće dolazi do oštećenja tetive supraspinatusa (oko 90%).
U pravilu je uzrok takvih stanja dugotrajna aktivnost sa rukom podignutom iznad glave, ili učestala, ali kratka i snažna aktivnost sa podignutom rukom. Najčešći sportovi vezani uz oštećenje rotatorne manšete su odbojka, rukomet, plivanje i vaterpolo. Oštećenje je vezano i uz zanimanja koja zahtijevaju ponavljajuće pokrete ruke iznad razine ramena kao što su čistačice, soboslikari, zidari i automehaničari. Predisponirajući čimbenik može biti i loš oblik spomenutog akromioklavikularnog luka.
Bez obzira o kojem se uzroku oštećenja manšete radi, temeljni problem postaje upala i prateća bol koja se pojačava pri kretnjama ili pri pritisku mekih tkiva na koštani luk (npr. kod spavanja). Pacijenti se žale na bol u ramenu, često s vanjske strane nadlaktice, pogotovo kod obavljanja poslova iznad razine ramena. Uz bolnost je prisutna i slabost ruke. Tijekom kliničkog pregleda postavljena dijagnoza potvrđuje se ultrazvučnim pregledom ili pregledom pomoću magnetske rezonancije ramena.
Bolesnici koji nemaju većih poteškoća, a starije su životne dobi ne trebaju operaciju. Njima se savjetuje da izbjegavaju veće opterećenje preko dana te da uzimaju nesteroidne protuupalne lijekove. Kod svih ostali bolesnika u početku se kreće s fizikalnom terapijom. Ukoliko tegobe perzistiraju, a ovisno o veličini i tipu oštećenja rotatorne manžete, predlažu se različite vrsta operacija. Otvorene metode se koriste kada se radi o masivnoj rupturi rotatorne manšete i kada je nemoguća artroskopska operacija ramena. Poslije operacijski tijek zahtijeva fizikalnu terapiju i traje nekoliko mjeseci. Puno opterećenje ruke se dozvoljava nakon 4-6 mjeseci od operacije.