Šećerna bolest i njene komplikacije

Šećerna bolest je jedan od vodećih uzroka smrti u Hrvatskoj i nalazi se na četvrtom mjestu, a 2017. godine u RH registrirano je 304.408 osoba sa šećernom bolešću.

Šećerna bolest je najčešća  metabolička bolest višestrukog uzroka karakterizirana kroničnom hiperglikemijom s poremećajem mijene ugljikohidrata, masti i bjelančevina, koje uzrokuje defekt u lučenju  i/ili djelovanju inzulina.

U Republici Hrvatskoj je 2017. godine prema podacima  CrobDiab-a (nacionalni registar osoba sa šećernom bolešću) registrirano 304.408 osoba sa šećernom bolešću, a procjenjuje se da ima i veliki broj još neotkrivenih oboljelih. Šećerna bolest je jedan od vodećih uzroka smrti u  Hrvatskoj i nalazi se na četvrtom mjestu, a od toga gotovo 60%  umire od bolesti srca.

Na šećernu bolest posumnjat ćemo ako su izraženi simptomi kao što je pojačano žeđanje i mokrenje, svrbež i ponavljajuće bakterijske ili gljivične infekcije na koži, sluznici u ustima, zubnom mesu, vanjskom spolovilu, mokraćnom sustavu, neobjašnjivo mršavljenje, a u težim stanjima slabost, poremećaj svijesti ili koma. Navedeni simptomi su  jače izraženi u tipu 1 šećerne bolesti. U tipu 2 su manje izraženi pa čak mogu izostati te otuda i uzrečica  da je dijabetes „tihi ubojica", misli se na zakašnjelo otkrivanje bolesti i razvijene komplikacija.

Pod poremećajem regulacije glukoze (natašte i/ili nakon obroka) podrazumijeva se metabolički status između normalne homeostaze glukoze i šećerne bolesti, to je stanje u razvoju bolesti metabolizma ugljikohidrata. Osobe s poremećenom tolerancijom glukoze imaju povećani rizik za razvoj šećerne bolesti i srčano-žilnih poremećaja i smrtnosti.

Prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije šećerna se bolest dijeli na tip 1, tip 2, druge specifične tipove i trudničku šećernu bolest.

Tip 1 šećerne bolesti češće se otkriva u djetinjstvu i adolescentnoj dobi, a rjeđe se javlja u odrasloj dobi. Razvija se brzo, a uzrok je  autoimuno razaranje beta-stanica koje dovodi do potpunog nedostatka inzulina. Uz jako izražene simptome (pojačano žeđanje, učestalo mokrenje, pojačana glad) dolazi do dehidracije, dubokog disanja i zadaha po acetonu. Za liječenje tipa 1 neophodan je inzulin. Šećerna bolest tipa 1  često je udružena s drugim autoimunosnim bolestima: Hashimotovim tireoiditisom, Basedowljevom (Gravesovom) bolešću i pernicinoznom anemijom.

Tip 2 šećerne bolesti obično se otkriva u srednjim godinama i starijoj  životnoj dobi i udružena je s debljinom u više od 50% slučajeva. U ovom tipu postoji neosjetljivost tkiva na inzulin (inzulinska rezistencija) i oslabljena sposobnost izlučivanja inzulina. Neosjetljivost na inzulin i slabost beta-stanica su vjerojatno uvjetovane nasljeđem, a razvoj bolesti je pod snažnim utjecajem okoliša, sjedilačkog stila života, manjka tjelesne aktivnosti, debljanja , tj. čimbenika koji povećavaju inzulinsku rezistenciju.

Drugi specifični tipovi šećerne bolesti uključuje nasljedne poremećaje beta-stanica, nasljedni poremećaji djelovanja inzulina, endokrinopatije (Cushingov sindrom, akromegalija, hipertireoza, feokromocitom i drugo). Bolesti gušterače: upale gušterače, fibrokalkuloze, traume, zloćudni tumori i drugo. Razni genetski sindromi: Downov sindrom, Klineferteov sindrom i drugi. Lijekovi i kemikalije: glukokortikoidi, hormoni štitnjače, tiazidi i drugo.

Pod trudničkom šećernom bolešću podrazumijeva se ona nastala tijekom trudnoće. Pojačani rizik pobačaja i morbiditeta majke može se izbjeći dobrom kontrolom glikemije tijekom trudnoće. Neliječena trudnička šećerna bolest ima za posljedicu veliku porođajnu težinu djeteta preko 4500 grama, makrosomiju, malformacije. Potrebito je rano otkrivanje neregulirane glikemije i liječenje dijabetičkom prehranom i ako je potrebito i inzulinom.

Liječenje

Jedan od temelja liječenja šećerne bolesti neprijeporno je pravilna prehrana. Energetski unos određuje se prema poželjnoj tjelesnoj težini. Raspored  unosa treba održavati bolesnikov način  življenja,  način davanja inzulina i okolnosti okoliša u kojem živi

Tip 1 šećerne bolesti je bolest nedostatka hormona i liječi se nadomjesnom terapijom inzulinom, redovito intenziviranom konvencionalnom terapijom koja uključuje multiple preprandijalne injekcije inzulina kratkog djelovanja (prije zajutraka, ručka i večere) te dugodjelujući inzulin navečer. Nema pravila u dozi inzulina, prosječne su potrebe 0,5 do 1 j/kg/dan.

Liječenje tipa 2 šećerne bolesti započinje se dijetom, tjelovježbom, a prema preporukama Hrvatskog društva za dijabetes i poremećaje metabolizma preporuča se odmah uključiti metformin. Ako uz sam metformin  nakon 3 – 6 mjeseci nije postignut cilj, dodaje se lijek iz druge skupine. Budući su mehanizmi lijekova različiti isti se mogu kombinirati. Ako i nakon slijedećih 3 – 6 mjeseci nije postignut cilj, dodaje se dodatni lijek ili inzulin. Cilj glukoregulacije  u idealnom slučaju je HbA1c 6,5%. Od velike je važnosti naglasiti individualni pristup s obzirom na dob bolesnika i komplikacije dijabetesa, tako ćemo primjerice biti zadovoljni s HbA1c 7,5% ukoliko se radi o staroj osobi kod koje želimo izbjeći  hipoglikemije koje mogu osobito noću izazvati aritmije srca sa smrtnim ishodom.

Mnogi niti ne znaju da boluju od šećerne bolesti (dijabetesa). Bolest je podmukla, ne boli, pa često zaboravimo da može prouzročiti ozbiljne zdravstvene probleme ako zanemarimo njeno liječenje i rano otkrivanje. U našem Centru pružamo sveobuhvatni i personalizirani pristup u dijagnostici, liječenju i edukaciji osoba oboljelih od šećerne bolesti. Naručite se za klinički pregled.    

Eu Logo
ESIF Logo
Hamag-Bicro Logo
Politika privatnosti | Korištenje kolačića